SLAVONIJA, KOLATERALNA ŠTETA

Slavonija danas ne odlazi — ona se rasprodaje. Ne u paketima poticaja, ne u strategijama razvoja, nego u autobusima bez povratne karte, u prtljažnicima osobnih automobila, u tišini kolodvora gdje se više ne maše, nego samo klimne glavom. Tko ostaje, ostaje jer nema kamo. Tko odlazi, odlazi jer ovdje više nema zašto.

Mladi ljudi iz Slavonije ne bježe od rada — oni bježe od sustava koji rad prezire, a nerad nagrađuje. Bježe od države koja im nudi strpljenje umjesto plaće, domoljublje umjesto ugovora i molitvu umjesto radnog mjesta. Ovdje se egzistencija ne gradi, ona se odgađa, a budućnost se tretira kao luksuz koji ćemo možda priuštiti u sljedećem mandatu, ali samo, možda. Odlaze jer su shvatili ono što vlast još glumi da ne razumije: da se od domoljubnih parola ne plaća stanarina, da se od „strpljenja“ ne kupuje kruh i da se od „europskih fondova u pripremi“ ne puni hladnjak. Slavonija im nudi folklor bez ekonomije, tradiciju bez perspektive i političare koji se zaklinju u regiju koju posjećuju rjeđe od bankomata. A srednja generacija? Ona odlazi tiše. Bez iluzija, bez parole, s bolovima u leđima i životopisima koji nikoga ne zanimaju jer nisu potpisani pravom stranačkom tintom. Odlazi jer više nema snage glumiti optimizam dok gleda kako se javni novac pretvara u privatni komfor lokalnih moćnika, kako se natječaji pišu za unaprijed poznate pobjednike, a “razvojni projekti” završavaju kao spomenici vlastitoj besmislenosti.

To su ljudi koji su pokušali sve: čekali, radili, šutjeli, nadali se. Oni znaju čitati između redaka natječaja, znaju prepoznati posao koji je „već riješen“, i znaju da se trud u ovoj zemlji mjeri jedino ako dolazi s iskaznicom. Njihov odlazak nije avantura — to je evakuacija.

Lokalni političari, ti sitni feudalci općinskih vijećnica, ponašaju se kao da Slavonija nije regija nego nasljedstvo. Njihova vizija razvoja svodi se na obnovljeni trg, fontanu i još jednu tablu s europskim zvjezdicama, dok se iza kulisa broje radna mjesta — ne ona stvorena, nego izgubljena. Kad mladi odu, kažu da je to “mobilnost ili želja za avanturom”. Kad srednji odu, to je “tržište rada”. Kad svi odu, ostaje samo — statistika, jer ona ne postavlja neugodna pitanja. Ponašaju se kao upravitelji praznog skladišta: važno je da su ključevi kod njih, nije važno što unutra više nema ničega. Svaka općina ima viziju, svaka vizija ima projekt, svaki projekt ima tablu, a iza table, e da, jebiga, nema ništa. Slavonija je postala galerija razvojnih iluzija, otvorena 24 sata dnevno, bez posjetitelja.

A birokracija? Ona je ovdje najstabilnija industrija. Ne proizvodi ništa, ali savršeno usporava sve. To je aparat koji ne služi građanima, nego samome sebi, zaštićen pečatom, pravilnikom i vječnom pauzom za kavu u obližnjem kafiću. Uhljeb nije nuspojava sustava — on je poput "svete vodice". Dok poduzetnik čeka dozvolu, uhljeb čeka mirovinu. Dok radnik razmišlja o odlasku, uhljeb razmišlja o godišnjem odmoru. Uhljeb je ovdje zaštićena vrsta: ne ugrožava ga tržište, konkurencija ni zdrav razum, gazda mu se promjeni, ali okus na njegovom jeziku, ostaje isti.

U ovoj zemlji nije problem što ljudi odlaze. Problem je što ih se tjera. Sustav ih gura preko granice, a onda se čudi statistici. Slavonija ne ostaje prazna zato što je netko voli manje, nego zato što je netko pljačka dulje. I to ne samo novac, nego vrijeme, dostojanstvo i iluziju da se ovdje isplati ostati pošten. Kao da su mladi krivi što ne žele živjeti od obećanja, a srednji što ne žele umrijeti na čekanju.

Ovo nije priča o iseljavanju. Ovo je priča o sustavnom protjerivanju. O zemlji koja je odlučila da su joj potrebniji podobni nego sposobni, pečati nego ideje, lojalnost nego znanje. Slavonija se ne prazni — ona se čisti od onih koji bi mogli nešto promijeniti.

I dok posljednje svjetlo u kući na kraju ulice ostaje upaljeno samo da bi se susjedi uvjerili da još netko postoji, vlast će i dalje govoriti o demografiji, a neće spomenuti odgovornost. Jer odgovornost se, za razliku od ljudi, ovdje nikada nije iselila — ona se nikada nije ni doselila.

Tekst i fotografija, Antun Lukšić