PJESME SRBA IZ LUŽICA - PAVOL VIĐAZ
Ja sam Srbin i to ću ostati
Ja sam Srbin i to ću ostati,
Zove se Srbin do smrti
i u srpskoj zemlji, samo u njoj,
kada smrt pozove nađi svoj mir...
Zajedno sa braćom svojom, a ne sam,
mirno ću spavati svoj posljednji san
u hramu bijelih zidova,
u vječnom snu bez snova...
Srpski hrame, srpska zemljo,
neko drugi bi mi bio mrzak,
Srbin me neće zaboraviti,
spomenite me u svojim molitvama...
Kako bih mogao biti sam u tuđem komšiluku,
kada me svi ovdje poznaju,
Spavat ću sa Srbima, mrtav svima
sa osmijehom tih, blažen...!
Srpski krst sa malim baldahinom,
stavite ga na moj grob,
jer sam Srbin cijelim svojim bićem
e to je ono što želim ostati i nakon što umrem...
Ono što najviše osvaja je nacionalna svijest stanovnika Lužica. Jedan lužički svećenik s kraja XIX stoljeća napisao je: "Ne bismo bili kao narodi nekada, da majke i danas, na samrti, nisu zaklinjale svoju djecu da čuvaju svoj jezik i običaje". Na srpskoj kući u Budišinu piše "Srpstvo mora istrajati", u himni stihovi "Srpski jezik, srpsku slavu, sila neće uništiti!", a na grobu pjesnika Jana Holana, po njegovoj želji, nalazi se natpis "Srbine, zauvijek Srbine!".
"Mi smo bolji Srbi od vas", rekao mi je jedan stari Srbin iz Spreve, rijeke koja teče kroz Berlin, zabilježio je Savo Orović tokom svoje posjete Lužanima. "Održali smo se, uprkos svemu, dvije hiljade godina, bez ičije pomoći."