ZAŠTO JE PLAN “Z” PRVENSTVENO POLITIČKI A NE VOJNI POKUŠAJ,

Plan “Z” je prvenstveno politička kampanja koja se vodi i preko posredničkog rata, a ne klasično vojna operacija. U svemoćnu silu ruskog valjka vjerovali su samo okorjeli rusofili koji žive u mitologijskom zoološkom vrtu s neizbježnim “i Napoleona je Rusija pobijedila”. A Napoleona su slomili Englezi i Prusi — Arthur Wellesley, vojvoda od Wellingtona, i Gebhard Leberecht von Blücher — dok mu je tri godine prije, u Rusiji, nakon zauzimanja Moskve, postalo hladno i logistički nemoguće.

Ali što ću vam ja: i kulturnija srbadija voli vjerovati da su Beograd oslobodili “Rusi”; oslobodio ga je III ukrajinski front, i ona troroga strana u kojoj je bilo, nimalo malo, i Vrgorčana i Imoćana. Od bata Prleta nikome od nacista četiri godine nije pala dlaka s glave, a “Heroje s Halijarda” su isto mlatili Vrgorčani i Imoćani — jedni na Neretvi, drugi bome na Lijevča polju. Ali neće učiti. Možda jednom i nauče.

Cilj “Z” jest obnova imperija kroz utjecaj i prostor. No oružje i prilika bili su i ostali prvenstveno rupa u obrani Zapada — najviše zato što je Zapad osjetljiv na posredničko ratovanje, na psihologiju i na upravljivost demokracije. Vojni uspjeh je skup, teško izvediv i resursima ograničen: računalo se da će se Ukrajinci u par dana slomiti, Zapad preplašiti, i da će pasti ključne mete, dugo pripremane — povjerenje u institucije, fiskalna strpljivost, medijski konsenzus, društvena kohezija. Ekstremne opcije — pod kostimom tvrde i duboko zapadnomrzačke ljevice te skoro pa ravnozemljaške desnice — već su dugo hranjena ruska busija u srcu Zapada.

Slabosti tzv. woke paradigme nisu u njezinoj etičkoj, dekonstruktivističkoj namjeri, nego u strukturalnoj nepogodnosti za dugotrajni politički pritisak. Riječ je o diskursu nastalom u uvjetima mira, udobnosti, rasta i sigurnosnog outsourcinga, koji pretpostavlja stabilan okvir u kojem se politika može baviti identitetima, a ne kapacitetima, granicama i rizicima. U takvom okviru vlastita država doživljava se kao nametnuti tlačitelj, a ne kao instrument moći i opstanka. Ta je ljevica razmaženo-anhistička; još uvijek ne shvaća da je rat.

Problem nastaje u trenutku kada vanjski akter svjesno — i izvana i iznutra — destabilizira taj okvir. Woke politika nema odgovor na strategiju iscrpljivanja jer joj je svaka dugotrajna neugodnost normativno sumnjiva, a svaka hijerarhija, osim njezine, nasilna. Ona reagira moralnom histerijom, i pritom brzo proizvodi ukupni unutarnji zamor: to biračko tijelo teško je održati u režimu trajne žrtve i odricanja. A ratne okolnosti na istoku Europe to traže. Drugo: takve ljevice i desnice stvaraju polaritet koji nagriza vitalnost svakog saveza.

Pseudo-MAGA desnica predstavlja zrcalnu slabost. Iako se retorički poziva na snagu, suverenitet i “realizam”, ona dijeli istu temeljnu grešku kao woke: nerazumijevanje sustava savezništava i dugih linija moći. Fascinacija “jakim, mesijanskim liderima” i navodnom autentičnošću autoritarnih režima oblik je političkog infantilizma — zamjena kompleksne geopolitike osobnim dojmom o odlučnosti.

U praksi takve opcije postaju idealan kanal za ruski utjecaj: ne zato što su formalno proruske, nego zato što razgrađuju povjerenje u vlastite institucije i legitimitet zajedničkog djelovanja. Ne smeta ni koja financijska injekcija, što je poznata stvar. Plan “Z” upravo tu pronalazi optimalno polje: između moralno dezorijentirane ljevice i emocionalno deregulirane, izbezumljene desnice. Jedni potkopavaju kapacitet odlučivanja u ime nevrijednosti, drugi potkopavaju same vrijednosti u ime navodne snage. Rezultat nije “pad Zapada”, nego njegova fragmentacija u zaraćene narative nesposobne za dugotrajnu koheziju.

Zato je aktualni preobražaj Zapada manje ideološki, a više administrativan i psihološki. Ne radi se o “povratku desnice” ili “porazu liberalizma”, nego o dubokoj korekciji sustava koji je morao ponovno naučiti cijeniti slobodu više od raspuštene ugode. Demokracije koje prežive ovu fazu bit će manje narcistične, manje performativne, ali otpornije — i upravo je to ono što Plan “Z” nije uspio predvidjeti.

Paradoks je jasan: dok je Rusija i dalje taktički zapela u sektoru oko Pokrovska, Zapad se strateški pomaknuo. Ne spektakularno, nego odlučno. Njemačka je — kroz proračunski mehanizam Bundestaga — odobrila pakete vojnih nabava vrijedne preko 50 milijardi eura, najveće do sada, ne zato što je “militarizirana”, nego zato što je ponovno shvatila da se mir ne podrazumijeva. Vojne šanse “Z” od početka su slabe ako ne postignu blef-domino; možemo mi filozofirati, ali Ukrajina se pokazuje Spartom Zapada.

U tom procesu woke paradigma nije poražena ni vojno ni ideološki, nego je jednostavno istrošena. Pseudo-MAGA se urušava pod vlastitim kontradikcijama: između navodne snage i stvarne servilnosti, između izolacionizma i ovisnosti o globalnom poretku koji prezire. Obje su faze bile simptomi, ne rješenja. Njemačka vojna industrija ošišat će jedne i druge komunare, zaboravit će dane drogiranja i pod slikom Dioniza i pod onom Adolfa.

Iz magle tako izranja treća konfiguracija: Zapad koji se, nekim tempom, trijezni i konsolidira iznutra, smanjuje performativni moralizam i infantilni cinizam, i vraća se hladnijem, ozbiljnijem liberalizmu — onom koji zna da su institucije vrijednost, ali i alat; da su savezi skupi, ali nužni; i da demokracija, ako želi trajati, mora biti sposobna podnijeti napor, ne samo izgovoriti ispravnu rečenicu.

Plan “Z” je računao na lom volje. Dobio je — rekonfiguraciju. I to je razlika između imperija koji pokušava vratiti prošlost i društava koja, premda sporo i nevoljko, uče kako ostati budućnost. Konačno: “Z” će ostati epizoda slabosti Zapada iz koje se on, sporo ali vidljivo, odmiče.

Nije slučajno da se preobrazba vidi i na razini simbola. Otvaranje Olimpijskih igara u Parizu, s blasfemijskim motivom antičkih bogova na metaforičkoj “posljednjoj večeri” i malim Dionizom umjesto Krista, bilo je posljednji performans jedne epohe: Europe koja je vjerovala da se identitet može braniti drag-queens karnevalom. Taj prizor nije bio znak snage, nego luksuz sigurnosti — moguć samo u svijetu koji naivno vjeruje da netko drugi čuva njegove granice. Čuva: to je Ukrajina.

Ali ne može to sama. Inače će Čečeni doći na party.

Putin se takvoj desnici učinio spasitelj, a takvoj ljevici savezničkom protuzapadnom iluzijom: dobri čika iz boce koja, kad se otvori, ne ispuni želju nego sobu dimom. Alternativa tom svijetu nije bila emancipacija, nego karikatura: Europa proruskih skinsa, “tradicionalista” bez tradicije i pobunjenika koji sanjaju autoritarni red. I da: to je proizvelo stvarne koalicije u kojima se, pod različitim izgovorima, u isti rov guraju hrvatski suverenisti i možemosi kad napadaju proukrajinsku Hrvatsku. Ti rubni, nasilni i politički sterilni oblici trebali su ispuniti vakuum nakon raspada liberalnog samopouzdanja.

No to se nije dogodilo. Ne zato što su nestali, nego zato što nikada nisu imali kapacitet vladanja — samo destrukcije. Plan “Z” je računao da će Zapad puknuti i odustati od sebe; a Zapad se polako, prvi put nakon dugo vremena, počeo — vraćati sebi.

Vanja Zlatović